Stvaranje uticajnog bankarstva
Samo je 10 godina razlike između prve samostalne izložbe Paola Scheggija u florentinskoj galeriji – Galleria Vigna Nuova 1961. godine, i njegove smrti od urođene srčane bolesti, koja ga je zadesila u dobi od 30 godina.
Postigao je velik uspjeh u svojoj kratkoj karijeri, na primjer predstavljajući Italiju na Venecijanskom bijenalu 1966; učestvovao je na skupnim izložbama širom svijeta; dizajnirao je modni studij u Milanu za vodeću modnu dizajnericu Germanu Marucelli; čak je osnovao i časopis za umjetnost i kulturu (Il Malinteso) kojem je Jean-Paula Sartrea kao suradnik dao svoj doprinos.
Međutim, tek je u proteklih nekoliko godina Scheggijev ugled doista uzeo maha. Katalog Raisonné je objavljen 2015. godine, i uredio ga je Luca Massimo Barbero, saradnik kustosa zbirke Peggy Guggenheim u Veneciji. Iste godine posvećena mu je velika samostalna izložba u galeriji Robilant + Voena u Londonu.
Porasle su i Scheggijeve cijene na aukciji, rekord je postignut za rad Intersuperficie Curva Bianca (1969.), koji je također 2015. godine donio 1,62 miliona eura na Sotheby-ju (više nego utrostručio procijenjenih 500.000 eura).
Scheggijev veliki dar je bio stvoriti djela beskrajne ljepote od onog što su, u osnovi, bila tri prazna platna
Jedan od razloga koji se navode za ovu nedavnu popularnost je taj što je on bio učenik Lucia Fontane. Fontana poznat uglavnom po monokromnim platnima s kosim crticama na njima, postao je izuzetno popularan i moderan ovih dana. To je nesumnjivo pozitivno uticalo na Scheggija, umjetnika koji je 40 godina mlađi i s kojim je dijelio i umjetnički pogled i grad Milano.
Probijanjem i bušenjem površina, Fontana je radikalno revidirao koncept ravnine slike, dodajući novu (treću) dimenziju slikama u odnosu na one kakve su ljudi znali.
Slijedeći taj trag, Scheggi je stvorio djela – poznata pod nazivom Intersuperfici (ili, na engleskom, „Intersurfaces“) – koja se sastoje od tri platna naslagana jedno na drugo, svako s otvorima izrezanim na malo drugačijim mjestima kako bi se stvorio osjećaj povlačenja prostora. U ranim primjercima takvi su otvori imali eliptični oblik, dok su kasnije uglavnom bili kružni.
Rezultat je bio zapanjujući hibrid između slike i skulpture, koji je savremeni kritičar Gillo Dorfles 1966. godine nazvao pitture oggetti (ili „slikovni objekti“), Iznad i izvan bilo kakvog etiketiranja, učinak je bio uvjerljiv; otvori su omogućavali zamršenu igru svjetla i sjene, pomrčine i djelomične pomrčine.
Službeno, ova su djela bila jednobojna, Scheggi se uvijek odlučivao za trio platna iste boje – a ipak raznolikost sjena poriče taj opis.
Upečatljiv primjer je Per Una Situazione, za koji je umjetnik primijenio crveni akril na tri super položena platna s izrezanim organskim oblicima. Djelo je dio veličanstvene kolekcije moderne i savremene talijanske umjetnosti Intesa Sanpaolo – a također se nalazi u nedavnoj publikaciji 101/900, koja katalogizira 101 najbolje djelo banke iz 20. vijeka.
Za razliku od majstora italijanske renesanse – koji su umjetnost transformirali stvarajući iluzionistički osjećaj dubine kroz figurativno slikarstvo – Scheggi je u svoja djela ugradio stvarnu dubinu. To su djela koja su bila u potpunosti apstraktna. Na neki način, neko bi ih mogao smatrati kao podrugivanje slavnim precima.
No, po mišljenju većine Intersuperfici se više bavio sadašnjošću nego prošlošću. Fontana je Scheggija smatrao “čovjekom svog vremena”. Radovi potonjeg u bijeloj boji ponekad su poredili s mjesečevim krajolicima – prve fotografije daleke strane Mjeseca s masom kratera poslala je nazad svemirska sonda Ranger 7 u julu 1964. godine.
Ništa od ovoga ne dovodi nas do objašnjenja zašto je Scheggi odjednom tako popularan sada – gotovo 40 godina nakon svoje smrti. Dijelom se to može svesti na činjenicu da je cijena radova koji pripadaju italijanskoj poslijeratnoj umjetnost – uglavnom krenuvši od Fontana pa nadalje, – doživjela skok. Čini se da su međunarodni kolekcionari shvatili da je neiskorišteno ovo izuzetno važno komercijalno tržište.
Takođe je važno prisjetiti se da su u periodu od nekoliko godina – prema prvom nacrtu historije umjetnosti – pedesete i šezdesete bile godine koje su se bavile onim što se događalo u Sjedinjenim Državama. Tada su na vrhu bili apstraktni ekspresionistički i pop umjetnici.
Međutim, danas je razumijevanje tog razdoblja mnogo šire i globalnije, što znači da neamerički umjetnici sa zakašnjenjem dobijaju priznanje. U Scheggijevom slučaju postoji mišljenje da je pomogao da tradicionalno slikarstvo stigne na neviđena mjesta nakon Drugog svjetskog rata.
U svemu tome je ključni faktor da njegovi radovi izgledaju kao da su mogli nastati juče.
Imao je labavu vezu sa, na primjer, široko razvijenim evropskim pokretom Zero, grupom avangardnih umjetnika kojoj je bila posvećena velika izložba 2014. u muzeju Guggenheim u New Yorku.
A takođe razlog može biti i to što je zbog njegove prerane smrti zaliha Scheggijevih slika kojih je oko 300 – relativno mala (što obično povećava cijenu); te da njegova umjetnost pomalo podsjeća na pokrete koji su nam već poznati, kao što je umjetnost Op. Sa svojim urednim optičkim efektima, Scheggija bi mogli smatrati – ili ga greškom zamijeniti – proto-primjerom tog žanra.
Posljednji ključni faktor je taj što njegova djela izgledaju kao da su juče stvorena. To znači da njihova hladna, monokromatska suzdržanost savršeno nadopunjuje umjetničke galerije s bijelim zidovima i minimalističke moderne domove 21. vijeka. Scheggijev veliki dar je bio stvoriti djela beskrajne ljepote od onog što su, u osnovi, bila tri prazna platna
