Paolo Scheggi: sadašnji sjaj zvijezde 60-ih godina 20. vijeka

Radove italijanskog umjetnika, koji je koristio slojevita platna probušena rupama kako bi stvorio zapanjujući hibrid između slikarstva i skulpture. Alastair Smart istražuje njegovu iznenadnu popularnost.

Alastair Smart
27/03/2018

Prošlo je samo deset godina od prve izložbe Paolo Scheggija u firentinskoj Galleriji Vigna Nuova 1961. g. i njegove smrti uzrokovane nasljednom srčanom bolešću u dobi od 30 godina.

Tokom svoje kratke karijere ostvario je ogromne uspjehe, npr. predstavljao je Italiju na Venecijanskom bijenalu 1966. g., sudjelovao u grupnim izložbama širom svijeta, projektovao modni salon u Milanu za vodeću modnu kreatoricu Germanu Marucelli, čak je pokrenuo časopis za umjetnost i kulturu (Il Malinteso) u kojem je radove objavljivao i Jean-Paul Sartre.

Tek je zadnjih nekoliko godina naglo porastao ugled Paola Scheggija. Godine 2015. izdan je kritički katalog koji je uredio Luca Massimo Barbero, pomoćni kustos zbirke Peggy Guggenheim u Veneciji, te iste mu je godine posvećena velika izložba u galeriji Robilant + Voena u Londonu.

Rastu i cijene Scheggijevih radova na aukcijama, a rekordan iznos izdvojen je za djelo „Intersuperficie Curva Bianca” (1969.) koje je plaćeno 1,62 milijuna eura (što je više nego trostruko od predviđenih 500,000 eura) u aukcijskoj kući Sotheby, također 2015. godine.

“Scheggi je posjedovao izraziti talent za stvaranje radova uznemirujuće ljepote koristeći samo tri komada praznog platna.”

Njegova popularnost može se pripisati i činjenici da je bio učenik Lucija Fontane. Fontana je najpoznatiji po svojim monokromatskim slikama na platnu razrezanim nožem koje su trenutačno vrlo skupe i popularne. To je zasigurno pozitivno utjecalo na Scheggija, umjetnika 40 godina mlađeg od Fontane, s kojim dijeli pogled na umjetnost i grad Milano.

Bušenjem i probadanjem površina Fontana je radikalno izmijenio doživljaj ravnine slike dodavanjem nove (treće) dimenzije u slikarstvu.

Scheggiju je to bila polazišna tačka za radove naziva Intersuperfici (hrv. „Međupovršine”) koji se sastoje od tri komada platna složenih jedno na drugo s otvorima na različitim mjestima kako bi se stvorio dojam sužavanja prostora. Rani radovi uglavnom su imali otvore eliptičnog oblika, a kasnije su bili okrugli.

Tako su nastali zapanjujući spojevi slika i kipova koje je suvremeni kritičar Gillo Dorfles nazvao „pitture oggetti„ („slike-predmeti”) 1966. godine. Djela su ostavila pozitivan dojam jer su omogućila složenu međuigru svjetla i sjene, pomračenja i djelomičnog pomračenja.

To su, u suštini, bili monokromatski radovi jer je Scheggi uvijek koristio tri komada platna iste boje. Jedan je takav upečatljiv primjer „Per Una Situazione” za potrebe kojeg je umjetnik nanio crvenu akrilnu boju na tri komada platna naslaganih jedno na drugo s izrezima slobodnog oblika. Ovo je djelo dio veličanstvene zbirke moderne i savremene italijanske umjetnosti banke Intesa Sanpaolo, a objavljeno je i u 101/900, novoj publikaciji u kojoj je prikazan 101 najbolji rad banke u 20. vijeku.

Lucio Fontana

(Rosario, 1899. – Comabbio, 1968.)

Concetto spaziale: la Luna a Venezia, poslije 1961.

Zbirka banke Intesa Sanpaolo

Za razliku od majstora italijanske renesanse koji su preobrazili umjetnost stvaranjem iluzije dubine u svojim figurativnim slikama, Scheggi koristi stvarnu dubinu u svojim radovima. Radovima koji su potpuno apstraktni. Na neki se način mogu smatrati izrazom nepoštovanja njegovih slavnih prethodnika.

No, promatranjem „Intersuperficija” mnogima se čini da je riječ o djelu koje se više bavi sadašnjošću nego prošlošću. Fontana je Scheggija prozvao „čovjekom svojeg vremena”. Scheggijevi radovi na bijelom platnu često su uspoređivani s površinom Mjeseca, odnosno prvim fotografijama njegove udaljenije strane prošarane kraterima koje je svemirska sonda Ranger 7 poslala natrag na Zemlju u julu1964.

No, ništa od navedenoga ne može objasniti Scheggijevu naglu sadašnju popularnost, gotovo 40 godina nakon njegove smrti. Djelomično se to može pripisati rastu cijena poslijeratnih italijanskih umjetničkih djela, naručito Fontaninih, ali i onih ostalih umjetnika iz tog razdoblja. Izgleda da su svjetski kolekcionari konačno prepoznali neotkriveni komercijalni potencijal ovog kritički bitnog tržišta.

Također se treba prisjetiti da historičari umjetnosti godinama nisu obraćali pozornost na umjetnost izvan SAD-a kada je riječ o 50-im i 60-im godinama prošlog vijeka. Tada su glavnu riječ vodili apstraktni ekspresionisti i pop-art umjetnici.

Međutim, danas se mnogo više zna o tom razdoblju i gleda se šira slika što znači da su umjetnici izvan SAD-a napokon prepoznati. Kada je riječ o Scheggiju, cijeni se njegov doprinos u pomicanju granica tradicionalnog slikarstva do neslućenih razmjera nakon Drugoga svjetskog rata.

“Ključno je to što njegovi radovi izgledaju kao da su mogli nastati jučer.”

Primjerice, bio je povezan s pokretom Zero koji se raširio Europom, a činili su ga umjetnici kojima je posvećena velika izložba u njujorškom muzeju Guggenheim 2014. godine.

Također ne škodi to što je zbog svoje preuranjene smrti Scheggi za sobom ostavio tek tristotinjak slika (što podiže njihovu cijenu) i što njegova umjetnost aludira na pokrete s kojima smo već upoznati, poput Op-arta. Scheggijevi radovi zbog korištenja atraktivnih optičkih efekata izgledaju kao protouradci navedenog žanra.

Nakraju je ključno to što njegovi radovi izgledaju kao da su mogli nastati jučer. Što znači da njihova monokromatska ‘cool’ suzdržanost savršeno pristaje uz bijele zidove umjetničkih galerija i minimalističkih modernih domova 21. vijeka. Scheggi je imao izraziti talent za stvaranje radova uznemirujuće ljepote koristeći samo tri komada praznog platna.